Anđelija Rudnjanin
23. 04. 2025.
Dok sam čitala o ovoj temi, upala sam u rabbit hole sajtova koji kategorizuju i izlistavaju sve estetike. Gore je nego što sam mislila...
Od svih mesta na svetu, sa sigurnošću mogu da kažem da sam najviše vremena provela na Internetu. Tu sam (nažalost) uvek i konstantno, bolno prisutna, čini se ponekad protiv svoje volje. U ovome, svakako, nisam usamljena. Internet je svuda i svugde, sve vreme, a ovako je oduvek bilo za moju generaciju. Internet je odavno postao više od mesta. On je postao način bivstvovanja, i kao takav zamutio granice između toga šta je on, a šta offline, onoga što je virtuelno i onoga što je „stvarno“.
Iz perspektive antropologije, digitalni prostori su potpuno stvarna mesta u kojima se odvijaju smislene ljudske interakcije, mesta na kojima se družimo, upoznajemo, kupujemo, zaljubljujemo, radimo, stvaramo. Prateći ovu logiku, identiteti koje gradimo na internetu podjednako su stvarni. Da li su? Da li sam ja zaista whimsygoth cluttercore downtown girl? I šta znači ako kažem da sam bila u brat summer rat girl eri, ali da sam sad više coastal grandma? Šta bilo koja od ovih reči uopšte znači? (Ako ti gore pomenuti termini nisu poznati, čestitam, mozak ti i dalje nije satrulio!)
Pitanje koje se nametnulo u razmatranju ovih identitetskih etiketa jeste pitanje samoodređivanja. Internet estetike čine se kao nedostojne naslednice supkultura. One postoje na društvenim mrežama i uglavnom su fokusirane na vizuelne stilove, nekad na modu i muziku, dok supkulture iziskuju dublji nivo povezanosti i pored ovoga uključuju i zajedničke vrednosti, interese, verovanja i prakse. Kada neko za sebe kaže da je panker, to sa sobom vuče niz odlika koje povezujemo s tom osobom. Čini se redukujućim, ali funkcionisanje na bazi obeležavanja i pripisivanja određenih značenja stvarima je jedan od načina na koji navigiramo svetom oko sebe, tako da opušteno, sve je okej.
Potreba da za sebe zakačim milion etiketa sa sufiksima –core ili aesthetic jeste potreba za prepoznavanjem u digitalnim prostorima. Na taj način jedni drugima signaliziramo ko smo, ili barem kako želimo da budemo viđeni. Suštinski, ovo bi trebalo da nas međusobno poveže i da ukaže na pripadnost istoj grupi. Čini se da se ovo, ipak, retko događa. Umesto toga, etikete i cigle od kojih gradimo sopstveni identitet postaju način da sebe sažvaćemo, ispljunemo i plasiramo se u javnost. Umesto da budu most, one postaju ograda koja nas kroz izveštačenost i neiskrenost zapravo još više izoluje.
Internet estetike mogu da se posmatraju i kao vid građenja alternativnih života i težnja njima ne u svojoj punoj manifestaciji nego kroz često nejasnu i maglovitu asocijaciju na određeni pojam. Na primer, cottagecore podrazumeva bele lepršave haljine, slike osunčane livade, kuće u fazonu moravskog stila gradnje (domaći cottagecore?) i ideju gajenja bašte, a ne blato, hranjenje svinja i gumene opanke što bi realno život na selu podrazumevao. Svi ovi sufiksi dolaze sa obaveznim filterom za ono što je prihvatljivo, lepo i poželjno, što su najćešće kategorije koje su oblikovane dominantnim diskursom. Oni postaju marker koji bi označio osobu koja sebe opisuje kao cottagecore kao nežnu, mirnu i povezanu s prirodom i zapravo nemaju nikakve veze sa Donjom Livadicom ili Kušićima. Rečima Sare Grin: „Danas, prema likovima kao što je Bodrijar, nije preterano važno da li intereagujemo sa predstavom ili sa predmetom, sa 'pravom stvari' ili projekcijom, njenom kopijom. Budući da je ovih dana estetika važnija od etike, poenta je u tome kako nešto izgleda a ne kakvo jeste.“
Sopstvo u ovom procesu samoodređivanja postaje proizvod koji treba definisati precizno kroz niz pojmova, a zatim ga plasirati odredjenoj publici, a potreba za zajednicom postaje potreba da uredimo svoja iskustva kako bi ona bila prijemčiva anonimnom drugom, posmatraču, gledaocu, kupcu. Postalo je uobičajeno da se ljudi predstavljaju kroz liste stvari koje konzumiraju ili žele da konzumiraju. Estetike nastaju kao zbir slika ili ideja, a realizuju se kroz konzumiranje, kupovinu stvari kako bi se ta slika replikovala. Stvarima koje kupujemo pripisujemo skup značenja, a zatim postajemo stvari koje kupujemo. Začaran krug.
Nisu sve internet estetike podjednako poznate i nije teško primetiti da su neke zastupljenije od drugih u određenom trenutku. Ako bismo morali da izdvojimo neki okvirno rečeno mejnstrim, 2010-tih je to bio indie sleaze ili tumblr estetika, 2018. art hoe estetika, pre šest meseci clean girl estetika. Kada osvestimo da je sve politika, možemo da uvidimo kako ona utiče na sadržaj koji gledamo, kako i zašto nastaju trendovi koje pratimo i zašto određene stvari prolaze bolje od drugih. Sadržaj koji dobro prolazi često odražava trenutnu političku klimu, a njega je teško izbeći koliko god bili u alternativnim ćoškovima interneta. Na praktičnom primeru, interesantno je posmatrati uspon tradwife ili old money ili clean girl estetike. Isto kao i moda, mejnstrim estetike predstavljaju materijalizaciju određene ideologije. Ništa nije bezazleno i sve ima političke implikacije, pa i način na koji zalizuješ kosu ili se umivaš ujutru.
Svaka od pomenutih estetika zaslužuje poseban članak (rekla bih da neke zaslužuju i čitave naučne radove). Iako je prvobitni cilj ovog teksta bio da se izvede neka (površna) analiza ovog fenomena, negde na putu sam shvatila da je to tema za neki budući seminarski na Filozofskom, pa ovde umesto konstruktivnog zaključka konstatujem da je ovo zapravo uvod u razmatranje i sagledavanje internet estetika kao identiteskih arena, osnova za formiranje različitih zajednica, materijalizacije ideologija i potencijalnih predmeta proučavanja za neke strpljive antropologe i antropološkinje. U tom duhu, ostavljam par preporuka za dalje čitanje :)
Kapitalistički poredak zahteva od radnika puko obavljanje svojih poslova, bez ikakve kreativnosti i, samim time, ubija bilo kakvu sreću na poslu i želju za produbljivanjem odnosa u poslovnom okruženju. Tako se i u seriji prikazuje radna okolina kao skoro sterilna, sa par boja, velikim praznim prostorima i beskrajnim belim hodnicima koji naliče lavirintu.
Razmišljanja o gledanju filmova, deljenju iskustava, jugoslovenskom nasleđu i privatizaciji.