Kristina Milosavljević
13. 11. 2024.
Kad pogledam dole vidim svet - omaž buntovništvu, tvrdoglavosti i smelosti.
U srednjoj školi mi je bilo dovoljno da na Tumblru neko podeli Joy Division i filmove Gzavje Dolana i da pomislim da možemo da budemo dobri prijatelji - upravo tako sam upoznala Nikolu. On je bio taj koji me je uveo u svet senzualnog i radosnog švedskog balerika/indi popa, lišenog ozbiljnosti (ali ne i kvaliteta), kada mi je poslao pesmu Some Indulgence grupe The Embassy. Semplovanje, koje je bilo skoro pa pravilo za muzičare ovog kruga, se ispostavilo kao savršeno sredstvo za produbljivanje emocije i održavanje vedrine, jer šta je lepše i primamljivije od zvuka požude Some Indulgence, crkvenih zvona Windmill Wedding, replike Tomasa Mora u Heaven’s on fire, melanholije teksta All Around the World u Beach Party; special mention i za Smrt fašizmu, ali o tome drugi put.
Da se vratimo na The Embassy, to prvo slušanje je bilo sasvim dovoljno da radoznalost prema ovom zvuku nikada ne prestane. Narednih godina sledi kopanje po internetu i otkrivanje grupa koje pripadaju ovom ‘švedskom krugu’ od kojih su neki – CEO, The Tough Alliance, The Honeydrips, Air France, uz to The Radio Dept. i El Perro del Mar. Kako se istraživanje nastavljalo, shvatila sam da dobar deo ovih muzičara pripada istom lejblu - Sincerely Yours. Koliko je to dobar naziv! Uz to je još i naziv The Embassy pesme! A Sincerely Yours su pokrenuli The Tough Alliance. Ma daj!
Dobrodošli do poente ovog uvoda – u nastavku sledi intervju sa Džoelom Karlsonom, jednim od članova moje omiljene grupe Air France – iz Geteborga, čiji su članovi pomenuti Džoel (Joel Karlsson) i Henrik Makstet (Henrik Makstedt). Njihova dva EP-a On trade winds i No way down su objavljena na lejblu Sincerely Yours.
Sort of like a dream? No, better. - ovom mantrom počinje i završava se pesma Collapsing outside your doorstep. Slušala sam ovo kad sam doslovno želela da se srušim ispred nečijih vrata, dok sam vozila bajs na Adi i kad smo sestra i ja išle na plivanje početkom oktobra. Bila sam iznenađena spektrom emocija koje sam osetila slušajući ovu pesmu, mada sam sličan osećaj imala u srednjoj školi kad sam tvrdila da je drum'n'bass superioran žanr zbog svoje kompleksnosti, iako nekome može biti potpuno trivijalan.
Na omotu No Way Down EP-a se nalazi osoba koja pokušava da uhvati zmaja; od kontrasta na fotografiji ne možemo da uočimo detalje, ali se zmaj čini neuhvatljivim, što naziv EP-a i sugeriše. Isti taj motiv zmaja će biti prva tetovaža koju mi je rođena sestra Anđela istetovirala, leta 2021. godine, i ista ta tetovaža će poslužiti kao glavni razlog da se javim Džoelu na Instagramu.
Zeleni Kačket: Džoel, imala sam priliku da te „upoznam” na Instagramu, kada sam ti se javila da ti pokažem tetovažu na ruci i kažem koliko mi Air France znači. Volela bih da počnemo od toga kako se osećaš kada ti se neko javi da podeli utiske/sećanja u vezi sa Air France, s obzirom na to da već godinama Henrik i ti ne pravite muziku zajedno? Da li se osećaš nostalgično ili čak distancirano, na ne tako dobar način?
Džoel Karslon: Hvala ti! Ono što mi zapravo nedostaje je spontano upoznavanje dragih i kreativnih ljudi, poput tebe. Veoma sam ponosan zbog toga što nas se ljudi sećaju, dok me u isto vreme Air France više koči nego što mi pomaže. To je i jedan od razloga zbog čega sam novu muziku isprva čuvao kao tajnu. Jako sam želeo da se oslobodim starih ideja i razloga zbog kojih pravim muziku, ali mesec dana nakon što sam pod pseudonimom objavio novu pesmu, dobio sam poruku od osobe zvane „Nikolas” na Instagramu, koji je rekao nešto kao „Hej, ovo zvuči kao Air France. Da li znaš za njih?”. Nekoliko dana kasnije, dok sam uživao i sunčao se pored bazena u Norlandu, drugar Graham mi je poslao poruku u kojoj mi preporučuje moju sopstvenu pesmu. Tad sam se uznemirio i odlučio da objavim da ja lično stojim iza te pesme, misleći da on to sigurno već zna (nije znao).
Ranije nisam znao kako da se oslobodim nostalgije, ali živimo u svetu koji je opterećen istom, u kulturi koja neprestano kopa po prošlosti. Iako sam i ja deo tog konzervativizma, obećao sam mladom sebi da ću uvek ostati znatiželjan i otvoren ka novim idejama, i mislim da mi to i dalje polazi za rukom. Air France pripada drugom vremenu, i želeo bih da tamo i ostane, iako bi deo mene želeo da ponovo nekada pravim muziku sa Henrikom.
ZK: Kakva je bila atmosfera oko Sincerely Yours lejbla tada? Da li ste se svi neprestano družili i razmenjivali ideje? Zbog sličnosti u stavu, vrednostima i zvuku sam vas uvek zamišljala kao baš bliske prijatelje. I koliko je vaša muzika zapravo bila popularna/uticajna tada u Švedskoj?
Džoel: Mikaela smo upoznali početkom 2000ih kada smo Henrik i ja pisali za jedan fanzin i svirali u rok bendu. Zvučali smo kao loša verzija The Pastels, iako smo mislili da zvučimo kao dobra kopija The Jesus and Mary Chain. U to vreme, Mikael je svirao u bendu Dorotea, i kao i uvek, bio je suptilna i podržavajuća osoba. I dalje se viđamo par puta godišnje, a on i dalje stvara divnu muziku.
Sećam se kad sam prvi put čuo The Embassy na festivalu - dvojica likova na bini, i treći svira bas, dok sedi iza miksete. Odmah sam pomislio kako je to moj novi omiljeni bend. Moj prijatelj, kome neću spomenuti ime, se pokačio sa jednim članom benda (čuo sam kako se svađaju iz šatora), ali su ubrzo postali prijatelji, nakon čega smo stalno išli na sve njihove koncerte. Može se reći da je to priča sa dobrim krajem, a Frederik je i dalje jedna od najboljih osoba koje znam. Uvek kad se vidimo bude nam lepo, bar ja tako mislim, i njegov glas je svetao i nežan, a svi znamo da su najnežnije stvari uvek najsmelije.
Henrik i ja smo Tough Alliance upoznali u Geteborgu, negde 2005. godine. Želeli su da objave naše pesme za Sincerely Yours, ali mi nismo bili spremni pa smo ugasili telefone na par nedelja. Oni su nas u međuvremenu svakako pronašli u studentskim domovima, gde smo živeli mirnim i jednostavnim životom. Stvari su nekako počele da se menjaju, a ja sam tog leta otišao u Smaland i upoznao Heninga. On, Maria i Bjorn su napravili žurku u svom malom selu, a Hening je jedan od onih ljudi koji žele da se svi osećaju dobro i da im bude zabavno, baš tako zamišljam Boga, divnog u svakom nedokučivom smislu. A ako se pitaš kakva je bila žurka - neverovatna.
ZK: Poznato mi je da ste i Henrik i ti veliki fanovi grupe Saint Etienne, koju i ja obožavam i imam „So Tough” kasetu, koju sam pre dve godine puštala puno puta, uz vaš On Trade Winds EP. Da li je oslobađajuće potpuno uspeti u artikulisanju dubokih i ranjivih emocija kroz Balerik muziku, dok ujedno i eksperimentišete? Utisak mi je da pesme nisu planski stvorene, već su produkt određenog perioda života, ali su u isto vreme i večne.
Džoel: Za svaku pesmu nam je trebalo od pet do sedam meseci da je završimo, dok neprekidno zvuči drugačije tokom tog procesa. Vreme je oblikovalo pesme, takođe je svašta moglo da postane novi uticaj - bag na kompjuteru, novi muzički uticaji, novi hobiji. Tada nismo bili profesionalni muzičari, i čim smo pokušali da budemo, sve je propalo.ZK: It's too easy to be cynical, I never wanted to be this fragile je jedan od mojih omiljenih AF stihova, i koliko god vaši tekstovi bili hermetični i često neuhvatljivi, uvek sam imala osećaj da se tu dešavaju prelepe stvari. Koliko je bilo teško izboriti se za sebe i za vrednosti u koje veruješ, u svetu koji te verovatno neće nagraditi zbog toga?
Džoel: Mislim da nikad nisam istinski verovao u sebe ili osećao da sam dovoljan, ali muzika (u svakom smislu, nekad i moja) mi je pružila istinski osećaj vrednosti i ispunjenosti. Muzika mi je dokazala da ne moram da budem taj ultra-produktivni, višim smislom vođen lik, i da ispunim očekivanja ovog društva. Kroz muziku sam takođe upoznao većinu prijatelja, kao i svoju devojku, Elin.
ZK: Nedavno si pokrenuo novi projekat Hello Stranger!, koji smo spomenuli ranije, i mogu ti reći da sam nakon prvog slušanja pretpostavila da si to ti. I sam si rekao da si taj singl objavio bez velike „buke”, ali si kasnije, raskrinkan od strane par ljudi, i sam izašao iz senke i počeo da razgovaraš o daljim planovima, što je prilično uzbudljivo. Takođe radiš i kao nastavnik u školi - koje predmete predaješ i na koji način razgovaraš sa učenicima o svojoj muzici? Da li su uopšte upoznati sa tvojim stvaralaštvom?
Džoel: Često se trudim da stvaranju muzike pristupim iz drugačijeg ugla, kako nove pesme ne bi zvučale isto kao nešto od ranije, ali što sam bliži kraju, to više shvatam kako neke podudarnosti ne mogu da izbegnem u potpunosti. To je tako čudno, kao neki kosmički zakon, zar ne? Ako objavim još pesama u budućnosti, verujem da će zvučati drugačije. Istina je da želim da eksperimentišem sa zvukom, ali suština će možda i neminovno, ostati ista.Nastavnik sam u Grillska gimnaziji u Kungsholmenu, i predajem Švedski jezik i književnost. Puno studenata me u hodniku pita „Kako napreduje pop karijera”, i da budem iskren, ne mogu da procenim da li su sarkastični ili se istinski interesuju. Ne pričam puno o svojoj muzici, čak ni sa rođacima ili kolegama, ali kao i uvek, dovoljno je da jedan učenik sazna, i onda je sve gotovo.
ZK: Aktivno praviš Spotify plejliste, što je znak da neprestano istražuješ novu muziku. Šta je ono za čim i dalje tragaš, kad je u pitanju otkrivanje novih izvođača/albuma, i šta je to što direktno utiče na tvoje stvaralaštvo?
Džoel: Kada sam radio u prodavnici vina i piva, u Systembolaget, od 20 do 22. godine, često bih gledao u vinske etikete i maštao - „Ah, ovo vino je naprevljeno blizu mesta u kom je Ema iz Madam Bovari živela”. Slično je i sa muzikom - volim proces maštanja i izmeštanja iz realnog. Pratim nekoliko ljudi na raznim platformama (sada zvučim kao bumer), i član sam u nekim Fejsbuk grupama (još jedno bumer upozorenje). Grupa „2024” je raj. Takođe volim lejble poput Music from Memory, Music for Dreams i Isle of Jura. Volim da slušam podkaste, poput Lokko on PI. Uvek sam u potrazi za nežnom i senzualnom muzikom, jer je takva muzika kao poezija, stvorena za stvaranje slika u glavi.
Verzija intervjua na engleskom jeziku (english version).Crtež: Anđela Milosavljević
Plelistu vam ove nedelje donosi svima omiljeno lice Obrenovca, Novog Beograda i alternativne muzičke scene. U pitanju je Branislav Cvetković, svima odmila poznatiji kao Bane.
Tokovi informacija. Lažne dileme. Javni mediji i ko ih finansira. Distorzija pričanja priča kako bi se prenele laži, a ne istina.